20 Oct 2017

Bjekstvo iz mraka


hodala sam uskim hodnicima
konfuznih misli
neidentifikovanih osjećanja
neiskazanih riječi
moja duša okovana lancima tame,
hladnoće i straha
slušala je sopstveni eho
koji je odzvanjao u tamnici
čiji sam bila zarobljenik
u kojoj su svjesno i nesvjesno
vodili vječitu borbu
dugo sam se vrtjela u krug
nigdje nisam vidjela izlaz
iz tog tamnog vrtloga
potisnutih sjećanja
teških snova
neostvarenih želja
a onda sam vidjela pukotinu!
kao divlja zvijer kopala sam
rukama i nogama i zubima
pod noktima crno,
blato skriva modrice po nogama,
niz usne curi krv
pukotina se širila a ja sve više
grabila ka zraku sunca
jedinom koji se probijao kroz otvor
na zidu tamnice
u kojoj sam provela godine
bježala sam!
pod mojim nogama prštalo je kamenje
siktale su zmije otrovnice
zmajevi su bljuvali vatru
a crne utvare pružale ruke ka meni
letjela sam!
samo je bilo važno gledati u sunce
i ne okretati se za sobom
samo je bilo važno pobjeći u novo jutro
ostavljajući iza sebe vječiti mrak



* Pjesma je izašla u elektronskom časopisu za umjetnost i kulturu Zvezdani kolodvor: https://issuu.com/klubumetnikazvezdanikolodvor/docs/12_broj_zk/47

13 Oct 2017

Novi počeci

Volim nove početke.

Skriveni u čauri, samo odjednom zalepršaju pred našim očima, kao i leptir svojim šarenim krilima, i natjeraju nas da pogledamo u njihovom pravcu. Jave se obično kad smo na izmaku snage, kad nam je svega dosta, kad nas guši jednoličnost, kad dan postane naporan i nezanimljiv, kad se jedan cilj ostvari a drugi čeka svoj red, kad nas davna želja povuče za ruku i prstom pokaže u kom pravcu da krenemo. A staze ka njoj neutabane, zarasle u korov, mračne, nesigurne, neizvjesne. I treba poskidati paučinu, raščistiti lišće i trulo granje, orezati žbunje koje štrči, raskrčiti lom i ponovo pronaći istu onu stazu, isti put na kojem smo stajali nekada davno ne usuđujući se da njime krenemo. Iz hiljadu razloga ili bez ijednog. Iz straha ili nesigurnosti. Ili samo nespremnosti. A kad dođe vrijeme da se jedna priča završi a neka druga započne, to se jednostavno osjeti.

Naučila sam da prepoznam simptome nezadovoljstva pojedinim stvarima u sopstvenom životu koje sam ranije miješala sa nekom bolešću, najčešće izmišljenom. Jedino sa čim sam oduvijek imala stvaran problem je ta moja anemija koja mi, s vremena na vrijeme, život čini nepodnošljivim. Sve ostalo, bilo je potpuno umišljeno. Drhtanje tijela, povremene aritmije, loša koncentracija, napadi panike, gubitak interesovanja za stvari koje bih do tada obavljala sa najvećim žarom i zadovoljstvom, nesanica, bezvoljnost, indiferentnost – nisu, zapravo, bili simptomi neke bolesti; nagovještavali su kraj jednog životnog perioda. Nekad su takvi krajevi bili uvod u neka moja čudna stanja koja su bila poput duboke vode. I da, ja sam se uvijek snalazila, ali ne, nisam u potpunosti naučila da plivam već samo da se održavam na vodi. I uvijek uspijem da dođem do obale, vođena nekom neobjašnjivom snagom, jakom voljom za koju i ne znam da je krijem u sebi, i intuicijom koju sam na rođenju dobila od Urana, jedne od planeta mog horoskopskog znaka. I upravo to je dokaz da kad dođe kraj, novi početak pokuca na vrata ogrnut plaštom nove prilike koja se javlja tamo gdje je možda i ne očekujemo.

Izgleda da je na pomolu još jedan kraj. Osjećam se čudno mjesecima. Posao koji radim već deset godina više me ne ispunjava. Kancelarija u kojoj sjedim postala je kartonska kutija, klaustrofobičan prostor koji me guši. Obavljam posao sporo i neefikasno. Rutina me zamara. Čak se i šestočasovno radno vrijeme čini beskrajno dugim. Ne mogu više ništa da dam niti da se pokažem u boljem svjetlu. A negdje drugo bih mogla, u nečemu drugom bih bila bolja, osjećam i znam. Sve češće okrećem glavu na lijevu stranu, prema prozoru, zagledana u krošnje drveta na kojem mi počiva pogled, i sanjarim. Sve češće se mislima vraćam toj davnoj želji, koja se nije ugasila ni godinama nakon djetinjstva. S vremena na vrijeme me kucne po ramenu, samo da me podsjeti da je tu, da još uvijek traje, da me čeka, a ja uzdahnem duboko i slegnem ramenima u znak da još uvijek nisam spremna za nju.



Jednog julskog jutra probudio me strah. Jedan od mnogih s kojima živim. Strah od prolaznosti. I podsjetio me da vrijeme protiče brzinom svjetlosti. A ja i dalje čekam. I želja čeka mene. Da se pokrenem i napravim prvi korak. Onaj najteži i najvažniji. Jer svaki korak ka ostvarenju svojih snova je težak. Osjećamo da nas stežu lanci predrasuda, nesigurnosti i neizvjesnosti, teško koračamo. Ali, prihvatamo rizik jer naši snovi vrijede, ono što nas čeka kad ih ostvarimo nije zanemarljivo. Ponekad zastanemo i zapitamo se jesmo li pogriješili, da možda ne treba ostati tu gdje jesmo u koliko-toliko sigurnom okruženju, je li bolje i dalje čamiti u blatu sopstvenog nezadovoljstva samo zato što je ono što nas čeka neizvjesno i uliva nam strah od nepoznatog? Ali, onda natjeramo sebe da krenemo dalje i što više koračamo, lanci sve manje stežu, strah sve više popušta, a mi se sve lakše i slobodnije krećemo. I počinjemo da dišemo. Da stvari gledamo na drugačiji način. I sebe. Sebi izgledamo kao sasvim druga osoba, vrijedna divljenja, neko ko je bio dovoljno hrabar da svoju sigurnost zamijeni neizvjesnošću, da naporno radi na ostvarenju svog cilja i da, ako ništa ne krene kako treba, onda iznova gradi. Na temelju starih snova koji će postati i ljepši, i veći, i bolji. A svaki stari san je dio nas i, ostvaren ili ne, svaki naš novi biće protkan nitima onog prethodnog. Jer snovi su ono što nosimo u sebi, ono što smo donijeli sa sobom iz nekog prethodnog života u kojem smo ostali neostvareni, neispunjeni, nedovršeni. Zato smo tu. Da u ovom životu ispravimo greške iz prethodnog, da počnemo da slušamo svoj unutrašnji glas i počnemo da živimo ono što mislimo i osjećamo, neuzdrmani tuđim mišljenjem i kritikom ljudi koji najčešće vode promašene živote.

Saturn i Uran, vječiti neistomišljenici, dvije planete koje su mi prve poželjele dobrodošlicu kad sam došla na ovaj svijet, opet vode žučnu raspravu. Saturn me ubjeđuje da je baš sve dobro, da u svom životu ne treba da mijenjam ništa, da sam svoju sigurnost godinama gradila i da ću žaliti ako je se sada tako lako odreknem. Uran me moli da ga ne slušam, da ne odbacujem svoju intuiciju, poklon koji sam dobila od njega lično, već da joj vjerujem i pustim da me vodi do kraja.

„Ne prelazi granice sigurnosti!“ – viče Saturn. „Drži se onog vidljivog, opipljivog! Nova iskustva znaju biti bolna! Uran želi da te obmane, ništa od onog o čemu ti on govori nije provjereno!“
„Ne slušaj ovog nerazumnika!“ – nadvikuje ga Uran. „Znaš da je on okrenut prošlosti, a ja gledam samo u budućnost. On je materija, ja sam ideja i misao i imam moć nad njim. On te usporava, sputava, zbog njega si očajna, depresivna i hladna. Ja te guram naprijed, podržavam tvoje ideje, znam da je ono na površini i ono što nosiš u sebi sušta suprotnost i pomažem ti da to shvatiš, da oslobodiš svoj um i ostvariš ono što je u tebi otkad si došla na ovaj svijet!“

Uputim mu zagonetan osmijeh i on zna da je pobijedio. Uvijek ga poslušam, previše sam pod njegovim uticajem. Saturn, ljut zbog još jednog neuspjelog pokušaja da me potpuno uzme pod svoje, odlazi smrknutog lica. Uran se zadovoljno smješka hitajući zvjezdanim visinama. Dao mi je pravi savjet.

* Priča je objavljena na portalu za književnost Black Sheep: http://blacksheep.rs/novi-poceci 

14 Sep 2017

Ljekovita kiša



Sve svoje tuge
Stavim na dlan lijeve ruke
Pa ih oduvam poput maslačka
A onda ih vjetar raznese na sve strane
Razbaca ih po drumovima,
Morima, šumama i planinama,
Po selima, gradovima,
Rijekama i prugama
A ja, kao Vinsentovi suncokreti,
Gordo gledam ka suncu
I molim za još jednu kišu
Jer ispod uplakanog neba
Sve suze postaju kišne kapi
A kiša najbolje spira tugu

* Pjesma je objavljena u Zborniku "Garavi sokak 2017", književnog kluba Miroslav Mika Antić iz Inđije

8 Sep 2017

Morbidni san



Sanjala sam te
na groblju
zaboravljenih ljubavi
pričao si mi
o mogućnostima
koje nikada
nisam znala da iskoristim
Gledao si negdje kroz mene
blijed
izgubljen
pomahnitalog pogleda
u očima
ugašena baklja
posljednje iskrice nade
uplašeno pobjegle
i sakrile se
u divlje ruže
koje rastu kraj ograde
ovog sablasnog groblja
Krvlju ispisano
tvoje ime
nestalo je iz mog srca
koje držiš
u svojim rukama
dok se niz njih sliva
moja krv
Ja samo stojim
na tom užasnom mjestu
okružena kamenim pločama
ljudi koji su
nekada voljeli
blijeda
izgubljena
sa strahom u očima
slušajući kako mi pričaš
o mogućnostima
koje nikad
nisam znala da iskoristim
To su vjerovatno
tvoje posljednje
lucidne riječi
prije nego što
sasvim nestaneš
iz ovog mog ludog
morbidnog sna.

* Pjesma je objavljena u Antologiji u čast Charlesa Baudelairea (e-časopisa za umjetnost i kulturu ,,Zvezdani kolodvor“). 

29 Aug 2017

Petrichor



Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Osjećam ga u vazduhu i udišem duboko. Polako i dugo, zatvorenih očiju. I to je jedna od rijetkih stvari koju radim svjesno i namjerno, u kojoj istinski uživam. Baš kao i u ispijanju kafe, čitanju dobre knjige ili prevođenju zanimljivog teksta. I još ako izađem na terasu pa mi nekoliko kapljica pokvasi lice, ramena i ruke, ugođaj je potpun. Da ne pričam kakvu draž tek daje muzika! (Trenutno slušam Georgia on my Mind i gotovo se mogu sjetiti kad sam je prvi put čula). I cijela ova atmosfera uvijek iz mene izvuče poneko sjećanje i učini da ga ponovo proživim. Pa mi se tako mota po glavi ono dvorište vrtića i šareni vozić, Big Muzzy i prve riječi na engleskom jeziku, partije basketa na školskom igralištu, prvi odlasci vozom na more, prva kafa i cigareta uz nju, vestern filmovi na crno-bijelom TV-u, pisma iz Rusije od djevojčice koju nikad nisam stigla da upoznam jer je našu prepisku prekinuo rat, prvi stihovi (uz obaveznu rimu), pokazivač nastavnika maternjeg jezika i dlanovi koji bride, sastavi na razne temi koji su obećavali, ljetnji i zimski raspusti na selu koje tada nisam voljela, smiješne tinejdžerske ljubavi, gubljenje vremena na pogrešne ljude i stvari, učinjene greške i naučene lekcije, prohladno junsko jutro u Nikšiću i miris slobode, kratka putovanja, zalasci sunca, trenutak kada sam pocijepala svu poeziju koju sam godinama pisala, dan kada sam počela da pišem novu koja, zajedno sa mojim romanom, strpljivo čeka svoju sudbinu, stara žuta zgrada u kojoj sam provela život, sa čijim je ruševinama otišao i dio mene...
Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Miris nekih davnih dana. Miris koji mi ne da da zaspim. Drži me budnom cijelu noć, a meni prija.
I ne znam da li neko voli kišu ovako kao ja, ali nisu ni svi ljudi rođeni da je vole. Volimo stvari koje u nama bude nešto lijepo, a ja volim kišu zato što iz mene izvlači sjećanja, potisnuta, zanemarena, naizgled zaboravljena, i tjera me da pišem, da svaki djelić svoje sreće i tuge, straha i neizvjesnosti, nesigurnosti i samouvjerenosti, sumnje i sigurnosti, pesimizma i nade zapišem negdje, pa da svi ti trenuci budu podsjetnik kako sam od one djevojčice koja se pita, preko tinejdžerke koja misli da sve zna, studentkinje koja počinje da sumnja, mlade žene koja se bori sa svojim strahovima, postala ona koja uči, otkriva, dolazi do odgovora, postavlja nova pitanja, mijenja mišljenja, stavove, životnu filozofiju i hrabro nastavlja dalje.

Petrichor. Miris zemlje poslije kiše. Smiruje valove u meni, utišava vjetrove u mojoj glavi, zaustavlja uragane u grudima.

28 Aug 2017

Podsjetnik – kad jaka žena izgubi kompas



Jednom si bila na životnoj prekretnici…
Uspjela si da prevaziđeš očaj zbog svega propuštenog u mladosti, zbog vremena koje se neće vratiti, zbog grešaka i gluposti zbog kojih se nećeš rado sjećati jednog perioda svog života.
Suočila si se sa raznim ljudima, situacijama i strahovima koji su ti se našli na putu i konačno si izašla iz tame i naučila gledati u sunce. Prvo žmirkajući i zatvarajući jedno oko, a poslije sve sigurnije i duže.
Hrabro si se izborila sa svim gubicima koji su te zadesili… Gubila si članove porodice, bliske prijatelje, iluzije, ideale, godine, knjige, ljubav…
Nisi dozvolila tugama da te slome, da te iščupaju iz korijena i, sa prvim vjetrom, bace ko zna gdje. Kad si bila najslabija, iznurena, izmučena, na granici ludila, tražila si u sebi snagu. Znala si da je imaš, zakopanu negdje duboko u sebi, ali nikad ranije nisi pokušala da je nađeš.
Priznala si sebi sve one pobjede za koje si bila ubijeđena da ne možeš izvojevati.
Nekad si zakopavala ratne sjekire, nekad dobijala bitke, nerijetko i sklapala mir.
Zadržala si u sebi, uprkos svemu, vjeru, nadu i ljubav. U sebe, druge ljude i boga kojeg još uvijek otkrivaš.
Ostala si svjetionik usred uzburkanog mora, čvrsta, jaka, sa svjetlom koje danonoćno treperi i brodovima pokazuje put.
Krenula si u novi život sigurna u sebe, opreznija, snažnija, mudrija.
I opet si napravila grešku.
Previše si vjerovala sebi zaboravljajući na sopstveno neiskustvo u ljubavi. Zaboravila si na opreznost i princip čekanja da stvari dođu na svoje mjesto. Da ih pustiš da se neko vrijeme odvijaju same od sebe, a ti da ih pratiš i izvlačiš iz svega ono najbolje za tebe.
Opet si požurila. Nepromišljeno krenula prema još jednom ambisu.
Pogrešno si izabrala. Loše si procijenila. Džaba sad opravdanje da si slušala svoju intuiciju. Previše se njome dičiš. A, možda si je samo pogrešno protumačila?
Pitaće te jednom neko kako si mogla da, nakon toliko borbe da postigneš harmoniju u svom životu, upadneš u istu zamku sopstvene gluposti i ludosti?
Kako si mogla da izabereš nekog ko ne vidi ljepotu tvoje duše u zanesenom pogledu tvojih šarenih očiju, ko ne prepoznaje tvoje iskreno srce i čistu ljubav, ko ne razumije tvoje želje, sumnje i strahove?
Ko će ti biti rame za plakanje kad ti se sve skupi i počneš da pucaš iznutra? Kome ćeš ispričati sve o novom životu a da ne osjetiš sramotu što si nevoljena i odbačena iako nije tvoja krivica? Hoćeš li moći da kreneš ponovo istim putem, da nađeš istu snagu i volju da nastaviš tamo gdje si još onda naumila?
Ponekad lako gubimo pravac pa ga onda, poslije hiljadu muka, ponovo nađemo ili izgubimo kompas zauvijek.
Sjeti se samo da ne smiješ gubiti vrijeme. Ono nam izmiče kao pijesak među prstima… Curi, otiče, nestaje…
Donesi najbolju odluku i istraj. Uradi sve ispočetka.
Reci sebi da je kraj svakog životnog perioda zapravo kraj jednog života i još sjutra kreni u novi.
Ne, ne smiješ gubiti vrijeme. Još za tebe ima radosti na ovom svijetu. Nije se sve desilo, najbolje uvijek dolazi na kraju.

http://publicfigure.me/sr/2017/07/30/valentina-sukovic-saranovic-podsjetnik-kad-jaka-zena-izgubi-kompas/


25 Jul 2017

Srednjoškolci



smijali smo se smrti
na bijelom papiru crtali smo
nadgrobne spomenike
grafitnom olovkom
i smišljali duhovite čitulje

desetak umišljenih tinejdžera
nesvjesni svoje gluposti i neznanja

a onda bi svako pročitao svoju
pred ostalih trideset drugara iz razreda
koji su bili publika

oni su ovu morbidnu predstavu
podržavali glasnim smijehom
i gromkim aplauzom
svečano proglašavajući pobjednika

najmorbidniji među morbidnima
najcrnji među crnima
najčudniji među čudnima

ne, smrt nam nije bila tako strašna
i na pomen njenog imena nisu
nam prolazili trnci kroz tijelo
nije nam se ježila koža
niti nas je obuzimao strah

da, svjesni smo bili
da je ona dio života
da je neminovnost
i kraj
a možda i novi početak…

ipak, nismo se pitali
i nismo o njoj mislili
dublje i dalje
jer je bila tako daleko od nas

mislili smo na ono što je
bilo blizu
na ekskurziju, matursko veče
i novi život nakon toga
od koga smo previše očekivali

mi, perspektivna družina
oštrog uma i bistrog pogleda
puni ideja, planova,
definisanih ciljeva i ambicija

a samo ponekad čudni, crni i morbidni
kao te jeseni
kada smo, iz nekog glupog razloga,
crtali nadgrobne spomenike
grafitnom olovkom
sastavljali duhovite čitulje
i smijali se smrti

a sve je to, zapravo, bila
jedna velika šala.

* Pjesma je objavljena na portalu za književnost Blacksheep: http://blacksheep.rs/srednjoskolci